Zanemarit ćemo opis svih poteškoća prije puta (propala zrakoplovna kompanija za koju smo kupili karte, jedina učenica koja nije preboljela covid, završi u izolaciji…) i započeti sa samim putovanjem. Čim smo sletjeli u Rim, saznajemo da će nam kasniti avion za Cataniju, jer je Etna „malo“ eruptirala pa moramo čekati da se smiri. Baš nešto što želite čuti prije nego što poletite. U avionu smo čekali malo više od pola sata, sretno poletjeli i sletjeli u Cataniju. U Cataniji su nas dočekale potpuno crne ulice od pepela, toliko o maloj erupciji, ali naši učenici su bili uzbuđeni što konačno upoznaju svoje talijanske domaćine pa smo to potpuno zanemarili.

Bili smo spremni u ponedjeljak ući u učionice škole domaćina „Edmondo De Amicis“ u gradiću Tremestieri Etneo, a onda hladan tuš – koordinatorica Ines nas je izvijestila da će Siciliju pogoditi uragan Medicane i da se sve škole do daljnjeg zatvaraju te smo opet osuđeni na on line. Tako smo nakon erupcije preživjeli i naš prvi uragan – nenormalne količine vode pretvorile su ulice Catanije u riječne bujice. Mi smo bile mirnije, jer su učenici na sigurnom (oni su bili smješteni u Tremestieri Etneu) i znale smo da nisu gladni, jer su u Cataniji bile zatvorene sve trgovine i svi restorani.

I nama i učenicima je najteže palo što smo opet zatvoreni i opet osuđeni na on line koji zajednički mrzimo iz dna duše. Sve aktivnosti, prezentacije, predavanja odradili smo prikovani za ekrane. Domaćini su dali sve od sebe da pronađu način kako bi djeca što lakše prebrodila neugodnu situaciju, organizirali su im  zajednička druženja (uz naše učenike, bili su i učenici iz Švedske i Španjolske), igrali s njima različite društvene igre, spremali talijanske specijalitete, pjevali i plesali tako da su učenici potpuno upoznali životne navike talijanske obitelji (najviše ih se dojmila ogromna količina hrane koju u danu pojedu).

Kako su nam dani prolazili u zatvorenom, ipak smo jedva čekali povratak kući u nadi da će sve biti u redu – naravno da nije bilo. U subotu u 13 h stigli smo u catanijsku zračnu luku i prvo primijetili ogroman broj ljudi, sve nam je bilo jasno – avioni kasne. Poletjeli smo sa sat vremena zakašnjenja i već smo bili svjesni da nećemo stići na naš drugi let iz Rima za Zagreb. Nadali smo se da ćemo ipak uspjeti pronaći nekakvo rješenje kad sletimo u Rim, ali stvari su se tamo dodatno zakomplicirale. Prvo su nam izgubili prtljagu, zatim nam nisu mogli pronaći alternativni let, jer je nas bilo šestero, a sve su linije bile skoro pa rasprodane. Nisu nam mogli  naći ni smještaj, jer se u Rimu održavao sastanak svjetskih državnika G20 pa su svi hoteli bili puni. Dok smo pokušavale barem pronaći način da dođemo do svoje prtljage, mame su iz Hrvatske pretraživale internet u potrazi za alternativnim prijevozom. Najveći problem je bio što nas je šestero, sve je bilo u zadnji tren i skoro pa je bilo nemoguće išta pronaći. Ipak, otkrile su vlak koji u 22.35 kreće sa željezničkog kolodvora koji je od nas udaljen 48 km. Započinje utrka. Uspješno pronalazimo taxi kombi, koji je vjerojatno vozio najstariji mogući taxi vozač u Rimu, što je bilo i dobro, jer je znao sve uličice koje će nam barem malo skratiti put. Učenici su bili oduševljeni kad se odjednom, iz mraka, ispred nas pojavio Koloseum, ni to se nismo nadali vidjeti. Skoro pa u zadnji tren stižemo na kolodvor, i naravno da tamo ne ide sve kako bi trebalo ići, od toga da nismo mogli kupiti karte, jer kod njih na šalteru nitko ne radi, sve je automatizirano, nitko vam ne zna/ne želi reći gdje trebate ići, okruženi ste prizorima koje nikad u životu niste i ne želite vidjeti….

Ipak, uspjeli smo doći do pravih informacija i uz veliku pomoć Alessija (kojem znamo samo ime) kupiti karte i ukrcati se u vlak za Trst. Sad već opušteni, možemo se i smijati svemu proživljenom. Ujutro smo prošetali Trstom, doručkovali, ponašali se kao pravi turisti i dočekali mamu i tatu Rudan koji su kombijem došli po nas u Trst (naravno da je iz Trsta autobus za Rijeku bio tek u kasnim popodnevnim satima i naravno da za nas sviju nije bilo mjesta). U 20 h iskrcali smo se ispred naše škole nakon 30 h putovanja.

I sad nakon svega, zašto se ikad više uputiti na drugu mobilnost? Usprkos svemu ovo je ipak bilo zadivljujuće iskustvo kako za nas tako i za naše učenike. Naučili su više u ovih 8 dana životne škole, nego što bi u školskim klupama u mjesec dana. Shvatili su da se ljudi dijele na samo dvije kategorije - ljude i neljude, i da ćeš uvijek pronaći jednog dobrog čovjeka koji ti je spreman pomoći, a mi smo ih, hvala Bogu, imali i više. Moramo se zahvaliti gospođi Mirjani Alviž iz Agencije Nik koja je s nama proživljavala svaku minutu našeg puta i nazvala nas barem sto puta, obiteljima naših učenika Samohod, Bura, Miškić i posebno Rudan koji su odmah ponudili da će doći po nas u Trst te našem Alessiju koji nas je spasio na rimskom terminalu.

Na kraju ne smijemo nikako zaboraviti naših četvero hrabrih vojnika – Ella, Ana-Maria, Roko i Niko – ta su djeca bila toliko dobra, poslušna i hrabra da s njima nismo niti minutu imale problema, štoviše sudjelovali su u pronalaženju rješenja i dizali raspoloženje svojim šalama. Zbog takvih učenika smo i sretne što smo učiteljice.

Citirat ćemo Niku Rudana: Kako je ovo bila dobra pustolovina?

                                                                                                                                                                                          Ivana Jurica, prof. i Hamida Šarić, prof.